NA BENKOVAČKOM SAJMU

Jednom je
u ona davna vremena
djedica iz okolice Zadra
vodio starog vola da ga proda
na Benkovačkom sajmu.

A vol sve pognute glave,
gazi korak po korak, polako,
pa gricne travu uz put,
pa se okrene nazad,
svugdje hoće,
samo naprijed neće,
bilo mu je žao, i bojao se otići,
a starčić ga sve tjera,
pa ga tužno gleda,
a vol bi tako htio čuti
da ga nikom ne da!

I opet dva starčića,
čovjek i vol,
hodaju na sajam
a u srcima bol.

Nema te više tko hraniti,
tješi ga čovjek,
pa ga rukom tišti,
a da je samo mogao progovoriti,
bio bi mu rekao
da mu nije stalo,
jeo bi što nađe uz put,
samo da poživi još to života malo,
i da jutrom može
njegov poznati glas čut.

Bio bi mu reko,
da živjet će od sreće,
i od kapi rose,
samo da ova moja leđa opet
tvoje unučice nose,
pa da se smijemo,
kako smo samo sretni bili.

Sjećaš li se,
upitao bi ga tada,
koliko smo zajedno prošli
i muke i rada?
Ali, na žalost,
nije mogao progovoriti,
srce mu je tuklo,
ko da će se slomiti.

I eto su stigli
na Benkovački sajam,
svi trguju na veliko,
a neki i sitnice,
mnoštvo je tu životinja,
i sve vrvi ljudima,
a i pjevaju ptice.

A došao tu i jedan čovjek,
zanima se za vola,
pa se pogađa sa starcem,
to je talijanska škola.

Pa reče:
„To je stara raga,
pola zuba mu fali,
to će mi samo
zauzimati mjesto u štali.“
A starčić stane da ga hvali:
„Možda on je starac,
ali vrijedi više nego mlada tri,
kad upregnem plug,
on stane juriti.“

„Pretjeruješ malo,
vidiš i dio papka nema.“
„Da, upao je jednom u jarak,
ali to je druga tema.“
„A i rogovi mu nisu baš oštri,
dajem ti petsto, više nema.“

Vol je tužno slušao
kako su se pogađali,
trajalo je to sve do mraka,
pa svako malo uzdahne,
ko da mu nedostaje zraka,
a starčić na kraju presiječe, pa reče:
„Ma znaš što,
sada kad sam se prisjetio svega,
ma za cijelu Ameriku ne bih dao njega.“

A kako li je veselo kaskao nazad?!
„Ma ne treba mi ni štala,
ništa mi ne treba!“
Bio je spreman živjeti od rose i pruća,
sretan, miran i među svojima,
jer gospodareva obitelj to je moja kuća.