EPITAF PJESNIKU

Ovdje leži čovjek čudna soja,
što napisa poneko čudno slovo,
što svijet čuda imao je u glavi,
po kojoj sada plaze bube, crvi i mravi.

I ne misli da me takvog pamtiš,
već čitaj me kroz sva moja djela,
tamo sam još mlad i krvi vrele
nek’ tamo traže koji me upoznati žele.

Ovdje snovi svi su izblijedjeli,
samo vjera ostaje na koncu,
sada ovdje leži mala hrpa praha
što te nekad pjesmom ostavljala bez daha.

I ako se za stotinu il’ dvije
godina, neko tu nadahne,
il’ ako se itko ikad sjeti mene,
ja usahnuo sam al’ poezija ne vene.