IZNAD OBLAKA

Promatrati znadem u tihi zimski dan,
kako oblaci putuju kako radosno plove,
ponekad tmasti, a onda opet ko´ proljetni san,
sve stvaraju neke oblike nove.

Pa pomislih oblače, dođi ponesi me,
u nebesa, k Bogu, radosti mojoj,
pogledaj, mašem, zar ne vidiš me,
ponesi me oblače u ruci svojoj.

Znam gore iznad sama je sreća,
ne mogu dočekat da dođem,
i tada sreća bit će još veća,
kroz velika vrata kad prođem.

I kada sretnem sve dobre ljude,
sve nepoznate svete i one znane,
kako će sretan dan to da bude:
kad budemo savršeni, bez ijedne mane.

Sresti ću gore i dobroga Krista,
a on će mi sigurno reći:
nek´ duša bude od grijeha čista,
jer to je jedini put ka sreći.

Al oblak mene ništa ne sluša,
samo dobaci pa nastavi dalje:
živi sveto i bit će ti spašena duša,
i još mi posljednje pozdrave šalje.

O oblače kad bi ti znao,
koliko ja želim vidjeti Raj,
tad ruku svoju ti bi mi dao,
i poveo me u nebeski kraj.