BOGATI SIROMAH

U tiho i mirno veče,
krene iz staroga grada,
još poznate ljude sreće,
a ne želi ih vidjeti sada.

Pogled u pod okrene,
kao kad se potkrada,
kako se život okrene,
svega prisjeti se tada.

Života svoga u dvorcu,
sveg svog bogatstva i zlata,
čitave sreće svoje u tvorcu,
sve mu odnese vihor rata.

Pa opet se sjeti žene i sina,
kćerke i njihovih rođendana,
oko srca mu odmah dođe milina,
još jače zapeče na srcu rana.

Kad otišli su svi koje volio je,
ni sam nije bio svjestan,
još samo trag na srcu ostaje,
i život mučan i bijesan.

Pa zaplače:
„Što ne odnese vihor i mene,
zašto da živim ovako jadno,
kad nema bogatstva, djece ni žene,
zbog tog mi je sad srcu hladno.“

I udari psa što uz njega prođe,
ispije i zadnji gutljaj ruma,
do stare smokve on dođe,
još crnje misli mu dođu do uma.

Da se objesim i svršim patnju ovu,
znam nitko za mnom plakati neće,
na najvišoj grani tad ugleda sovu,
i mudra mu sova ovako reče:

„Život je težak, prijatelju moj,
u jednom trenutku si gore visoko,
u trenu s dna gledaš na život svoj,
reći ću ti što jednom i meni soko.

On visoko leti, i ti to znaš,
od gore gleda na plijen svoj,
možda se u tome prepoznaš,
ne sliči li to na život tvoj.

Kad se jednom na plijen sunovrati,
da ugrabi miša u ludoj trci,
miš u klopku skoči a on ga prati,
tako se oba nađu u frci.

Miš mu se nasmija: ta, sad smo isti,
a soko pokuša da opet poleti,
ne uspije pa stane da krila čisti,
ja imam krila, sam sebe podsjeti.

Znam, ali sad ti nisu od koristi,
shvaćaš što ti hoću da kažem:
kad te nevolja uhvati, svi smo isti,
doda sova: ja nikada ne lažem.“

Odgovori čovjek:
„Zaista isti smo, ta, svi smo ljudi,
ali misli o smrti su mi slatke,
ta sovo neko rješenje ponudi,
još slađa mi misao na tvoje batke.

Ja jeo nisam već cijeli tjedan,
a ti meni tu filozofiraš,
ti si meni samo obrok jedan,
i zato pazi koje riječi biraš.“

Sova:
„Sad ja sam visoko i neću sići,
na vrhu još uvijek sam ja,
sva mudrost života je u toj priči,
a ova smokva je moja odaja.“

No odjednom uze siromah kamen,
pogodi sovu u glavu,
već se užario plamen,
i napravi večeru pravu.

Dok jeo je batke nekad slavne sove,
sjeti se priče njene pa razmisli,
bolje jesti karabatke ove,
neg’ slušati njene mudre misli.

Ali shvati tada da se veoma često
mudrost u teškoj nevolji skriva
sova je mrtva al’ na njeno mjesto
došla je mudrost: ona još je živa.

I još joj mora na nečem da zahvali,
što naudio sebi nije,
sad ispod smokve se zavali,
nisu mu misli bile crne ko prije.

Shvati da sova imala je pravo,
da svi smo ljudi bili gore il’ dole,
a ja noćima zbog tog nisam spavo,
jer crne su me misli duboko bole.

Ničeg nemam osim života,
i one sovičine mudre priče,
smokvine mi grane poput plota
razgranate sad na dvorac sliče.

I Bog je pobijedio, ali tek s križa,
i ti ćeš nadvladati nevolju svaku,
nije važno da li ti je za ručak meso ili riža,
čini dobro prije nego padneš u raku.

I tako napisah priču o sokolu i mišu,
pričah je svakome ko hoće da sluša,
potakla me da mnoge priče se napišu,
da bogat je onaj kom bogata je duša.

Ti možda još nisi upoznao Krista,
ili možda te muči duhovna suša,
znaj da Bog knjigu tvog života lista,
da pazi na te i uvijek te sluša.

Zato ne boj se ako sve po zlu krene,
ta svakog nevolja može da iskuša,
strašna sudbina dopala je i mene,
ali bogat je onaj kom bogata je duša.

A duša nije bogata srebrom i zlatom,
no većina to tek u nevolji shvati,
čovjek može biti prekriven blatom,
ako dušom ljubi, bogatašem će ga zvati.